David Temelkov 31. listopada na Makfestu predstavlja novu autorsku pjesmu „DOM”, kojom najavljuje svoj treći album. Ovoga puta nije se zaustavio samo na glazbi, tekstu i aranžmanu. Potpisuje i scenarij te režiju videospota snimljenog na sedam lokacija, a pred kamere je doveo velikane makedonskog glumišta – Mariju Kondovsku i Vladu Jovanovskog. Nova pjesma stiže uoči njegova prvog solističkog koncerta u Zagrebu, zakazanog za 11. studenoga u Tvornici kulture. Jedanaest godina života i glazbenog stvaralaštva širom Balkana, novi album na pomolu i koncert kojim će zaokružiti dosadašnji autorski put – David ove jeseni ima nekoliko dobrih razloga za slavlje. No iza nove pjesme krije se i tema koja nadilazi glazbu, jer neke nas adrese pronađu i kad od njih odemo…
Postoje vrata koja u nama nikada ne prestaju škripati. Glasovi koji nas dozivaju i kada ih godinama ne čujemo. Postoje zagrljaji u kojima, bez obzira na godine, ponovno postajemo nečije dijete… Dom… Na vizualu autorske pjesme „DOM” Davida Temelkovog susreću se upravo takvi svjetovi: zagrljaj koji zadržava vrijeme, čovjek s putnom torbom i kuća koja iza njih stoji poput tihog svjedoka svega što se nije stiglo izgovoriti.
Ali gdje zapravo počinje dom? Na kućnom pragu ili u rukama koje su nas preko njega prvi puta prenijele? I kada ga napustimo, prestaje li naša odgovornost prema onome što smo ostavili?
„DOM” otvara prostor za ta pitanja. Za sve nas koji smo nekamo otišli, ali i za one koji su ostali čekati. Za mladost koja traži svoje mjesto u svijetu i starost koja se nada da u tom novom svijetu neće biti zaboravljena. Jer otići nije isto što i zaboraviti. Graditi vlastiti život ne znači odreći se svojih korijena. Ponekad se pripadnost čuva jednim pozivom. Pitanjem: „Kako si?” i strpljenjem da doista saslušamo odgovor. Dolaskom koji ne odgađamo unedogled. Brigom za ljude i mjesta koja ne mogu zauvijek čekati da pronađemo vremena. No ta odgovornost ne pripada samo mladima. Na starijima je da prenesu priče, jezik, običaje i sjećanja ali i da slušaju. Da mlađima pokažu zašto je nešto vrijedno čuvanja, umjesto da od njih traže poslušnost bez razumijevanja. Da im ostave mjesto za stolom i onda kada misle drukčije. Da im predaju korijene, a ne okove.
Rodni kraj ostaje živ kada se u njemu ima što naslijediti, ali i prostora da se stvori nešto novo.
Možda je upravo u tome tiha tajna doma: nitko ga ne može sačuvati sam. Jedni trebaju pružiti ruku prema onima koji dolaze, drugi je ne smiju zaboraviti prihvatiti. Između tih dviju ruku stane cijeli jedan život.
„DOM” Davida Temelkovog poziv je da zastanemo i poslušamo što u nama još uvijek kuca kada sve drugo utihne. I da se zapitamo: Čuvamo li svoj dom samo u sjećanju ili i svojim postupcima?
Jer nije dovoljno imati se kamo vratiti. Treba brinuti i o onima koji nam još uvijek otvaraju vrata.
