Džej, momak s Dorćola, brat Dorćolac, laf, drugarčina, veseljak, boem, to su reči kojima ga opisuju oni koji su ga poznavali. Dečak ne tako bezbrižnog detinjstva, a u to vreme nesvestan činjenice da je rođen pod tamo nekom srećnom zvezdom koja se juče zauvek ugasila.
Živeo je bez stalne roditeljske topline, živeo je život na ulici, igrao klikerima, šibicario, krao, bivao u popravnim domovima, ali iako je govorio da je i dalje pomalo delikvent, otrgao se takvom načinu života, osnovao porodicu i započeo profesionalno da se bavi muzikom. Drugi deo njegovog života obeležila je muzika. Najveći broj njegovih pesama su hitovi za sva vremena, balade poput „Imati, pa nemati“, „Gde ću sad moja ružo“, „Sunce ljubavi“, „Vetrovi me lome“, i danas možda najteže, „Upalite za mnom sveće“ i „Nedelja“ pevaće se zauvek.

Džej je bio čovek iz naroda, zaljubljenik u kafanu, prava velika romska duša koja će i dalje lebdeti u svakoj kafani, u svačijoj životnoj priči, jer uz njegove pesme se slavi i tuguje. Nema tog čoveka, sa ovih prostora, koji nema bar jednu njegovu „najskuplju“ uz koju slomi čašu od meraka ili pusti suzu jer mu dirne najtananiju žicu u duši.
Voleo je žene, svoju decu i unučiće, kafane, piće i slavlja, živeo je svoj život onako kako ga boemi i žive, punim plućima i strastveno.
Džej Ramadanovski je bio šarmer veselog duha i pevač narodne muzike koji je ostavio neizbrisiv trag na našoj muzičkoj sceni i na tome mu hvala.