Vesna Zmijanac je odbila da snimi pesmu „Vidovdan“, otkriva Goca Lazarević u velikoj ispovesti. Pevačica narodne muzike, čija karijera traje već 46 godina, otvorila je dušu o svim lepim, ali i teškim momentima iz života i karijere.
Prva asocijacija na Gocu Lazarević je pesma „Vidovdan“, koju je snimila davne 1989. godine i koja je postala njena lična karta. Zahvaljujući toj pesmi obišla je ceo svet, a u našem intervjuu otkrila je da je legendarna numera prvenstveno bila namenjena njenoj koleginici.
Moj bivši suprug Milutin Popović Zahar je te 1989. pravio kompilaciju novih pesama povodom 600 godina od Kosovske bitke. Pesma „Vidovdan“ je bila namenjena Vesni Zmijanac. Čim sam je čula, zakukala sam koliko je dobra. Međutim, Vesna nije htela da je snimi, jer je u to vreme bila najpopularnija u bivšoj Jugoslaviji i plašila se da se ne zameri drugim narodima. Na kraju sam je otpevala ja i ponosna sam zbog toga. Volim sve narode, ali ja sam Srpkinja i dičim se time – priča Goca i dodaje da je ta pesma nastala po želji pokojnog patrijarha Pavla.
– On je lično od Zahara zatražio da napiše i komponuje pesmu povodom šest vekova od Boja na Kosovu. Danas je pevaju svi – od zabavnjaka, preko pop muzičara, do klasičnih. Rado je izvode i ruski pevači i horovi, kao i Grci i Rumuni. Čuje se i u Peruu i na Kubi. Gotovo da nema većeg skupa na kome se horski ne peva. Može se slobodno reći da je „Vidovdan“ druga himna srpskog naroda, ma gde se on nalazio. Srpskom narodu niko ne može da „otme“ Kosovo. Ne može i nikada neće. Kosovo i Metohija je za Srbe mnogo više od simbola i od naše istorije. Baš kao što kaže stih: „Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo, ko da mi otme iz moje duše Kosovo!“
Prvi put na more
Sa Gocom smo se, odmah nakon priče o njenoj najpoznatijoj pesmi, prisetili njenog detinjstva i odrastanja.
– Rođena sam u Gornjem Milanovcu, a rano detinjstvo sam provela u selu Takovo, nedaleko odatle. Prvo što mi padne na pamet kada se setim najranijeg detinjstva je ribolov sa mojom četvoricom braće, rođenim Radojicom i trojicom od strica. Često su odlazili da love ribu, a ja sam nekako uspevala da im se nametnem i krenem sa njima. Išla sam obalom, skupljala njihov ulov i stavljala u torbu. Dešavalo mi se da mi se riba izmigolji iz ruku i ispadne u reku i tada me je obavezno neko od braće grdio – priča pevačica i dodaje da su u to vreme oskudevali:
– Bila sam uskraćena za mnoge stvari kao dete. Većina ljudi je tada jedva krpila kraj s krajem, a ni moja porodica nije bila izuzetak. Imala sam jedne cipele za zimu i sandale za leto. Kaput, kao i mnoge stvari poput džempera i čarapa, štrikala mi je baka. Samo što nam i veš nije štrikala. Tako su svi živeli i to je bilo normalno. Moj otac Bogdan, pored toga što je imao imanje, bio je i muzičar i od toga je zarađivao dodatni novac. Radio je nekoliko godina i u Nemačkoj kako bi mami, bratu i meni olakšao život. Sećam se da sam bila željna mora, a prvi put sam ga videla sa 17 godina zahvaljujući drugarici iz klupe, koja mi je danas kuma. Njeni roditelji su imali vikendicu u Sutomoru i pozvala me je da budem njihov gost.
Gocu je sa samo 11 godina zadesila velika porodična tragedija, kada joj je majka Rada poginula u saobraćajnoj nesreći.
Kurir.rs